Svijet umjetnosti i inspiracija
Rasťo Ekkert: "Počeci su teški, ali pronaći vlastiti put je važno."
Za početak se želim ispričati zbog svoje odvažnosti da pišem nešto o umjetnosti, jer mislim da za to nemam baš nikakvo pravo, ali možda će vam moje misli u nečemu pomoći i tada će to imati smisla.
Za početak, nekoliko riječi o meni....
Rođen sam 1964. godine u Bratislavi. Od malih nogu priroda je bila mjesto gdje sam se osjećao najbolje. Najprije su to bile šume Malih Karpata, a kasnije, kada sam otkrio čari planinarenja, Visoke Tatre, gdje sam kao dječak iz nizine provodio mnogo vremena. Kasnije su to bili Kavkaz, Alpe i naposljetku Himalaja. Zahvaljujući svom poslu reportera proputovao sam svijet uzduž i poprijeko, vidio sam ratove, patnju, ali i radost jednostavnih ljudi među kojima se osjećam najbolje.
Vrhunac je bio moj Put oko svijeta za osamdeset dana. Uvijek me pratio fotoaparat ili kamera.
Crtati i slikati počeo sam u ranoj dobi.
Pohađao sam vikend-atelje Júliusa Kollera. S obzirom na zahtjevnost mog posla, dugi niz godina za sustavno stvaranje nije bilo vremena ni mira.
To se ipak promijenilo.
Prije četiri godine moja djevojka Tinka i ja preselili smo se u kućicu na osami u divljini Muránske planine i ovdje mi se otvorio moj šareni svijet koji sam dugi niz godina nosio u svom srcu.
Pastiri, drvosječe, jednostavni i stvarni ljudi iz planina, to je sada moj svijet i moja inspiracija. Svoje stvaralaštvo karakteriziram kao naivnu umjetnost, iako proizlazi iz stvarnog krajolika i ljudi u njemu, ja bilježim ono što se odražava iz moje nutrine.
Krajolici i ljudi u njima su odraz moje duše... tako to vidim ja.... i vjerujem da će u svakoj slici ostati komadić mene......
A sada krenimo tražiti put......
Sigurno neću reći ništa novo, ali temelj svega je zanat. U slučaju bilo kakvog likovnog izražavanja, čovjek bi najprije trebao svladati crtanje. Za nacrtati čovjeka, stablo, konja ili psa ne treba božanski dar, dovoljno je samo pronaći predložak, uzeti olovku, papir i crtati. To je taj osnovni zanat, čak se i stolar najprije mora naučiti odrezati dasku pilom, zabiti čavao.... najprije napravi stotinu jednostavnih polica i tek s vremenom počne razmišljati o složenom namještaju.
Isto vrijedi i za slikanje. Mislim da zanat može svladati svatko tko želi i tko je dovoljno ustrajan. I evo nas već blizu tog puta, odnosno bolje rečeno, blizu njegova traženja.
Današnje vrijeme je vrlo brzo, svatko želi sve i to najbolje odmah.
Na internetu postoje stotine uputa kako naučiti slikati. Naravno, sigurno neće škoditi gledati te videozapise, posebno samoucima, među koje ubrajam i sebe. Oni imaju svoju vrijednost, osobito u samim počecima, ali ako mislite ozbiljno, uz svakodnevno slikanje treba i puno razmišljati, mogućnosti likovnog izražavanja su praktički neograničene, i zato je pronaći ono svoje teško.
Neću mudrovati, reći ću kako to radim ja.
Čitam sve o likovnom stvaralaštvu što pronađem, gledam slike, razmišljam i slikam. Živim na Muránskoj planini u divljini. Susrećem se s ljudima iz planina, s visoravni, i zato sam odlučio da i moje stvaralaštvo mora biti takvo, kao i okruženje u kojem živim. Smislio sam ciklus Ljudi s visoravni.
Za godinu dana naslikao sam 40 slika. Najprije su to bila ulja, ali postupno sam prešao na akril, jer slikam u slojevima, a akril mi zbog brzog sušenja više odgovara.
Pronašao sam svoj put, nikoga ne kopiram, nazivam ga naivnim, jer ne volim ograničenja i pravila... naiva, to je sloboda, stvarne ljude i krajolik prilagođavam svojim predodžbama, ne trebam slikati čisti realizam, za to imam fotoaparat ili kameru.....
Najvažnije mi je to da pri svakoj novoj slici proživljavam radost i uzbuđenje, osjećam da se pomičem dalje i da mi taj moj put daje jasan smjer....
Eto, to je otprilike sve što sam htio napisati, nemojte to, molim vas, ocjenjivati previše strogo.... slikanje je radost i trebalo bi biti vrlo osobno.
Ako ostavite u svojoj slici komadić sebe... tada vaše vrijeme i rad imaju smisla....